Prostitucija

Prostitucija nije samo najstariji zanat na svijetu, nego i način ponašanja, a društvo kao skup pojedinaca podržava sve oblike prostitucije. Kada se kaže prostitucija, prvo se pomisli na seksualnu prostituciju koja je razapeta na stub srama, dok su njeni drugi oblici lijepo upakovani i namazani svim mogućim bojama.

Danas je seksualna prostitucija najistaknutija, zato što u lažnom moralisanju neko mora biti okarakterisan kao crna ovca, a društvo sklono osuđivanju uvijek ima potrebu da upire prstom u nekog drugog kako bi sebe “opralo”.

Volimo da prosipamo lažni moral i nećemo da priznamo da postoje razni oblici prostitucije: bračna, religijska, ekonomska, politička, obrazovna, i danas više nego ikada jako vidljive zdravstvena i duhovna prostitucija.

Razmislimo iskreno o sledećem.

Zar prostitucija nije kada se žena uda za muškarca samo da bi imala djecu, da njena porodica i društvo ne bi rekli da je ovakva ili onakva, da bi o njoj imao ko da brine finansijski, jer ona neće ili ne zna sama?

Zar prostitucija nije lijepo upakovan običaj koji se zove sahrana? Platiš ovo, platiš ono, dok ne sahraniš čovjeka, jer se servira priča: “Valja se za dušu umrlog. Ovo je poslednji pozdrav. Njegova duša će otići u raj što ti više novca daš.”

Zar prostitucija nije sva ova hajka oko para: novca postavljenog kao sredstvo razmjene dobara i oko njega ucjene sa svih strana?

Zar prostitucija nije sitno političarenje koje viđamo u medijima svih vrsta? Prepucavanje oko toga ko je u pravu, a ko u krivu; ko koga brani, a ko koga napada; ko je s kim bio i zašto?

Zar prostitucija nije davanje novca (mita) nastavniku i/ili profesoru od strane roditelja kako bi im dijete u školi imalo bolju ocjenu, da ne bi ponavljalo razred ili cijelu godinu?

Zar prostitucija nije kada liječnik traži pare za liječenje pacijenta mimo plate koju redovno prima, ili uzima te iste pare od članova porodice kao znak “čašćavanja” da bi se više posvetio bolesniku?

Sve ovo su oblici prostitucije najgore moguće vrste i ukazuju na to gdje se pojedinci svakodnevno prostituišu: u kući, na ulici, u fabrici, školi, crkvi, državnoj instituciji…

I zato ako želimo istinsku promjenu i procvat kao društvo doživjeti, važno je znati da se nijedan oblik prostitucije ne može iskorijeniti dok se svijest svakog pojedinca, a onda i društva u cjelini ne promijeni tj. ne podigne na viši nivo.

A da bi se to desilo, prvo i najvažnije je neosuđivati ni sebe, ni druge, i ne upirati prstom u seksualnu prostituciju kao da je ona kriva za sve, kao da će se sve riješiti ako ona isčezne.

Ne, neće, jer ona nije stvarni uzrok problema u društvu.

Ona je samo posljedica bola kojeg čovjek nosi u sebi, i odraz svega onoga što članovi društva u svojoj podsvjesti duboko potiskuju.

U to ime:

DA! prepoznavanju.
Ne! odbacivanju.
DA! prihvatanju.
Ne! osuđivanju.

Ako ne prepoznajete sebe u svima ne poznajete sebe uopšte.

Svako ima pravo da živi svoj život kako hoće, da ima intiman odnos sa kim hoće i za šta hoće. Nije naše da se time bavimo već da na prvom mjestu sebe vaspitavamo i da svoj život živimo.