Ja: “Zašto si tu? Šta ćeš mi sad? Lijepo je vrijeme, proljeće, idi šetaj, udiši svjež zrak. Ne kači se za mene. Nemam šta da ti dam.”
Tuga: “O, ne! draga moja. Nisam te džabe posjetila. Znaš da moj dolazak itekako ima smisla, samo se praviš blesava. Nećeš da priznaš ni sebi ni meni zašto sam ti svratila u goste nakon toliko godina. Nećeš da priznaš čemu još želim da te naučim. Nećeš da priznaš da si ranjiva, koliko si i jaka. Nećeš da priznaš da sam ja, tuga, normalna, i da ti, tužna, nisi nenormalna. Otvori se za moja učenja. Nisam ti neprijatelj.
Ja sam ti bila i ostaću jedna od najboljih prijateljica. Prijateljica zvana KRALJICA POMOĆI. I sada sam ti potrebna, jer imaš još rana koje nisu zarasle i ožiljaka koji se nisu povukli. Ima još bola u tebi.
Hajde sada, vrati se tom bolu. Vidi gdje ga u tijelu osjećaš. Vidi kakav oblik ima, na šta ili na koga te podsjeća. Osjeti ga, uroni u njega i surfaj na njegovim talasima. Predaj se tom bolu kao što se predaješ nježnosti svojih mačaka i zagrljaju najvoljenijeg bića. I ne boj se. Neću te progutati, jer nisam jača od tebe i tvoje radosti.”
Ja: “Eh, tugo, tugo u stomaku te osjećam, u želudu težinu neprerađenog bola. Snaga tijela mi popušta. Treperim, smanjujem se na veličinu djeteta; na veličinu one ranjene i uplašene djevojčice koja je vapila da bude spasena, ali pošto nikoga nije bilo da je spase, da bi samu sebe spasla počela je druge da spašava. Znaš, malo mi je teško da se ponovo popnem na tvoj brod. Ta plovidba me umara.”
Tuga: “Predaj mi se još jednom, osjeti me na drugačiji način – ne kao nekada, jer i ti si sada drugačija. I pustiću te, obećavam. Ovo su poslednji trzaji tvoje tuge i karta za novi život. Pozdravi se sa najvećim izvorom svoje tuge i glavnim likom svoga bola. A sada da te pitam, imaš li ideju ko bi to mogao da bude?”
Ja: “Ti mene zezaš, ali dobro, opraštam. Mila si i slatka, iako uporna kao mazga. Puno me pitaš! Koji je najveći izvor moje tuge i glavni lik moga bola? Znaš ti ko je on, jednako dobro kao i ja. Njega si cijeli život u svojim kandžama držala. A iskreno da ti kažem, nije mi jasno zašto me toliko boli njegova tuga, zašto se toliko poistovjećujem sa njegovim bolom? Zašto sam mu vjerna u tuzi i bolu od kada sam se rodila? Zašto ga od sebe ne puštam?
Tuga: “Svi odgovori su u tebi. Spusti se u svoje srce i tamo ćeš ih pronaći, mada ti odgovore već znaš, samo ih izbjegavaš. Hajde sada, izusti odgovor, prevali ga preko svojih usana. Reci zbog koga si tužna? Budi hrabra. Priznaj. Priznanje će ti odnijeti pola bola.”
Ja: “Uh, teško mi je da to glasno priznam iako odgovor u meni odjekuje kao crkvena zvona. Ali, reći ću ti, neće nas niko čuti. Uzrok moje tuge je moj otac.
Ubi me ta moja odanost njemu, njegovom bolu, njegovim ranama, ožiljcima i neuspjesima. Znaš da sam sto puta pomislila kako bih sebe i svoj život žrtvovala za jedan dan njegove sreće.
Znam da takvo razmišljanje ne vodi nikuda, i da ne bi pomoglo ni meni ni njemu, ali zakačila sam se za njegovu tugu i bol kao krpelj za ljudsko tijelo.
Tužna sam što nije ostvario svoje želje i što je živio tamo gdje nije bio podržan. Tužna sam što je imao veliki potencijal, da bude ko zna ko i ko zna šta, a živio je i radio sve suprotno od toga. Zato sam tužna. Suludo jeste, znam, ali takvi su ti unutrašnji procesi – nelogični koliko i stvarni.
Ne znam šta bi mi pomoglo da se oslobodim vezanosti za njegovu sudbinu i njegove izbore. Šta u svojoj glavi treba da prespojim i u sebi da promijenim da se to desi?”
Tuga: “Daću ti odgovor, ali ako obećaš da ćeš da me poslušaš.”
Ja: “Hm… Pa ne znam. U stvari, reci! Dajem obećanje, poslušaću te.”
Tuga: “Počni da živiš život kakav želiš. Počni da ostvaruješ sve što želiš. Počni da ispoljavaš najljepšu sebe. Biće otpora i straha, ali djeluj. Idi ka svome cilju. Gazi, lomi i pali sve svoje otpore i strahove snagom svoje vjere da činiš nešto jako važno za sebe, svog oca, za pretke i za ovaj svijet.
Svaki korak tvoga puta on će vidjeti. Bićeš mu primjer da se iz stare kože može izaći i u novu ući. Pokazaćeš mu šta je sve moguće i on će to slijediti. Ostvarićeš uspjeh i za sebe i za njega, i to će biti kraj vaše priče sa mnom. Bićete od mene slobodni.”
Ja: “Uh, uh! Velike riječi. Hvala tugo, životna saputnice i velika prijateljice kroz ovaj i sve druge živote. Puno toga sam sa tobom naučila. Hvala ti na svim životnim lekcijama. Hvala što si me pročistila, brojnih zabluda oslobodila i saosjećanju naučila. Obećavam, održaću obećanje, a ti znaj: kada te prestanem osjećati u sebi, prepoznavaću te u drugima, u njihovim očima. Sretaćemo se tamo. Podsjećaćeš me na ljubav.”
